Balkan kao "razvalinski pejzaž" čudovišne drugosti

Sažetak

Prezrivi pogled na Balkan otkrivajuće je naravi usmjerene prema višestrukim projekcijama, unutar kojih se „civilizacijska misija“ u raznolikim aspektima ostvaruje kako bi ovladavanje drugim, kroz konstrukciju identiteta drugosti, proizvela vlastito legitimizacijsko uporište. Takvo središte, koje je u dosluhu s narcizmom, stvara čudovišne drugosti. Unutar suvremene postmoderne filozofijske misli, jasno je da je razgovor o razlikama nužan, i to, osobito kad mislimo o fenomenu globalizacije, gdje se paradoksalno govori o stanovitom univerzalizmu, za koji smatram da je ključan termin poput zamišljenog filtera kroz koji nužno trebaju proći sve diskusije posvećene problemima u vezi s potlačenošću, diskriminacijom, i na koncu, „porobljavanju Drugog“ preko „imperijalizma mašte“. Istraživanje u ovome radu ima za cilj kratko podsjećanje na niz rasprava koje nastaju u posljednjem desetljeću u cilju da doprinesu preoblikovanju diskurzivno konstruirane slike o Balkanu i da znanstveno-kritičkom analizom podsjete, da smo obvezni promisliti o dosadašnjoj narativnoj kolonizaciji Balkana, što nije, nažalost, samo bezazleni ekces, neutralan propust „ljudske ludosti“, već priziva / sluti čudovišna civilizacijska pomjeranja kakvih smo bili svjedoci stravičnih godina proteklog stoljeća. Razgovor o potonjoj temi treba usmjeriti na „dosadašnja“ iskustva u povodu ispisivanja balkanizma, tako što je moguće, recimo dobiti neku pragmatičnu korist iz paradoksalno-relacionističkog tretmana pojma. Afirmativno shvatanje ili pomjeranje pojma bilo bi u smjeru saznanja da uistinu postoji mogućnost da se progovori kreativnošću graničnog mišljenja. Istraživačko usmjerenje trebalo bi predstavljati znanstveni prilog prema „otkrivanju“ odnosa književnosti i ideologije, kako bi se očitala potraga za vlastitim identitetom kroz iznalaženje konceptualno prihvatljivog diskurza balkanizma u kojem je čudovišno Ja – „bliskost presvučena distancom“.