Revidiranje ortografske norme bosanskog jezika

Sažetak

Na prostorima Bosne i Hercegovine žive tri konstitutivna naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati, koji govore bosanskim, srpskim ili hrvatskim jezikom i svi oni su u toj zemlji standardni, tj. zagarantovani Ustavom BiH. No, nije tako bilo oduvijek. Naime, bosanski, hrvatski i srpski jezik unatoč svojim zasebnim historijskim, teritorijalnim i kulturnim tokovima ušli su 1954. godine (nakon tzv. Novosadskog dogovora) u sastav hibridnog, politički intoniranog jezika nazvanog hrvatskosrpski / srpskohrvatski te u sklopu njega obitavali sve do raspada Jugoslavije kada dotadašnje republike članice postaju samostalne države i zahtijevaju svoje standardne jezike: Hrvatska hrvatski, Srbija srpski, a Bosna i Hercegovina i hrvatski i srpski i bosanski (nešto kasnije – proglašenjem neovisnosti od Srbije – Crna Gora je zahtijevala i dobila standardni crnogorski jezik). U BiH tokom rata te u neposrednim poslijeratnim godinama izlaze normativni priručnici u kojima se propisuje šta ulazi u normu bosanskoga standardnog jezika. Ključnu ulogu u tom procesu imao je Alija Isaković, koji u svome rječniku (Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, 1993 > Rječnik bosanskoga jezika. Karakteristična leksika, 1995) izdvaja osobitosti bosanskoga jezika, iste one koje su nenaučno prešućivane skoro čitav vijek, a sve vrijeme su bile dijelom jezičke prakse u narodnim govorima i književnosti bošnjačkoga naroda. Na tim osobitostima insistirat će kasnije i prvi pravopis bosanskoga standardnog jezika, prva gramatika bosanskoga standardnog jezika a potom i prvi (drugi, treći...) rječnik bosanskoga standardnog jezika. Zaokret nastaje 2017. godine kada izlazi drugo izdanje pravopisa bosanskoga jezika u kom polahko iščezavaju pomenute osobitosti. U ovome radu ćemo prezentirati gdje i kako se to dogodilo te pokušati proniknuti zašto.